Visoko gore, u neboderu pod repom Trešnjevke, svakog ponedjeljka i četvrtka popodne, kroz bijelu buku okretišta u našu kutijicu probijaju se, kao iz nekog pokleklog vremena, i sami već pomalo rasplinuti taktovi limene muzike. Otvore li se okna, proba ZET-ovog orkestra useli se posve u sobu: “Beli Zagreb grad”, poneka koračnica, “Slatka mala Marijana”, nerijetko i kakva ambicioznija partitura. Ne uvijek savršene intonacije i dinamike, ali srčano, ponekad sjetno, s mjerom: točno kako i treba biti. Riječi automatski mrmljam uz melodiju dok kuham.

Članove orkestra tako, sada kad ih prvi put vidim i napokon mogu spojiti lica s instrumentima – tubom, dobošem, francuskim rogom – imam gotovo potrebu pozdraviti, kao neku proširenu obitelj. Taj se susret, međutim, ne odvija na trešnjevačkoj Remizi, gdje se krećem svakodnevno, već na drugom kraju rute tramvaja broj 12, pa i nekoliko stanica dalje, dublje u Dubravi, gornjoj: u Klaki, gdje se nalazim prvi put. Prelako je čovjeku smetnuti koliko gradova stane u jednu jedinu tramvajsku liniju, čak niti najdužu. Bablje je ljeto, subota, šest popodne; da je kojim slučajem četvrtak, baš nekako sada oglasili bi se u našem stanu prvi drhtavi taktovi. Na platou pred školom Mate Lovraka orkestar se također već usvirava, ali prvo je na redu pjesničko čitanje, a potom još predstava za djecu, u izvođenju suvremene cirkuske družine. Na klupama sjede penzioneri, na sceni već se gužvaju i k rekvizitima čeznutljivo pogledavaju pučkoškolci; čak i pred pjesnicima okupilo se nešto radoznale publike. Još jedan pisak klarineta, zvono iz pozadine, smijeh, labrador koji lovi odbjeglu žonglersku lopticu…

Nije u pitanju imaginarna kulturna pastorala koja bi imala parirati crnokošuljaškim sijelima i ometanim ili otkazivanim kulturnim događajima nesretnog drugog polugodišta 2025., već zaista obično, nepretenciozno poslijepodne u Klaki, geografskoj, pa po toj logici valjda i kulturnoj periferiji grada. Od pilot-projekta 2024. i kroz čitavu tekuću godinu slični su se događaji u mjesečnom ritmu vikendom odvijali u različitim, mahom udaljenijim četvrtima, od Gajnica, preko Vrbana do Novog Jelkovca. Spajajući “visoku” i “popularnu”, afirmiranu i neafirmiranu, institucionalnu i amatersku kulturnu proizvodnju i izvodeći je u javni prostor; besplatno, za sve uzraste i prilagođeno različitim recepcijskim nivoima, program Zagrebački kvartovi kulture dobro je zamišljen i prijeko potreban pogled na to kako kontrirati mraku koji se zgušnjava: iz svojeg kvarta, zajednice, na trgovima i ulicama, uz djecu i susjede, i blago povišen D-dur ZET-ovog orkestra.